Prvi put sam bila u Dubrovniku 2013., prije 7 godina. Nakon 3 mjeseca svakodnevnog rada od 7 ujutro do ponoći, na onom našem uličnom drvenom štandu u Tučepima, Maki i ja smo se odlučili počastiti slobodnim danom i prošetati fascinantnim Dubrovnikom o kojemu slušamo cijeli život. Očekivanja su bila ogromna, ideja je bila vrhunska, ali naša tadašnja uvjerenja su bila daleko od toga. 😆
Koji dan prije sam dobila i službenu potvrdu u vidu dviju crtica da sam trudna, iako mi je moje tijelo to sugeriralo tjednima ranije. Bila su to tri duga sata vožnje u dotrajalom golfu po zavojitoj magistrali u kombinaciji s “ jutarnjim mučninama“ koje su bile prisutne i ujutro i popodne i navečer. Kada smo napokon stigli u Stari grad, umjesto da nas bez daha ostave povijesne ljepote, to su učinile potraga za parkingom, gužva i cijene. Bože, koliko smo još dubinski bili isprogramirani propagandom „skupoće i precijenjenosti“ te naučeni na negodovanje i pljuvačinu svega što je „naše“.
I tako se ona vrhunska ideja, koja je proizašla iz duše, da odemo na izlet u predivan Dubrovnik, u sekundi pretvorila u kuknjavu realnost. Pretvorila se u 6 sati bauljanja po „preskupim“ zidinama čija karta (zamisli!) iznosi 90kn po osobi, u ispijajnje „preskupe“ kave na Stradunu od 75kn čija je nabavna cijena svega par kuna, u potragu za „normalnim“ restoranom, u probijanje kroz gomilu stranaca-turista te plaćanje parkinga po 50kn po satu. Kako smo samo bili napaćeni u svojim glavama. Kako smo samo bili na niskim vibracijama. Šetali smo poput dva prosjaka s parama u džepu. Ipak je bio kraj sezone, tako da je para bilo. Ali nije još bilo tog osjećaja u glavi. Glava se još uvijek nije navikla da ima iako je u džepu stajala šuška. E to znači ne biti svjestan.
IMATI, A NE ZNATI DA IMAŠ! Imati, a bojati se potrošiti jer je zarađeno mukom i teškim fizičkim trudom. Jednako ih je bilo teško potrošiti kao što ih je bilo teško zaraditi. S takvim uvjerenjima u Dubrovnik dolaziš pun, a odlaziš prazan. Osjećaš se iskorišteno, umorno. Svi su ti krivi. Sve se urotilo protiv tebe. Čak je i vrijeme bilo glupo, cijeli dan občlačno… Bože, kakva patnja biti sirotinja u glavi. Probala sam, hvala i nikad više! Nadolazeće godine i svjestan rad na sebi nas je naučio da budemo svjesni onoga što imamo i koliko imamo, a najbitnije, naučio nas je da ako smo jednom zaradili da možemo i opet. Polagano je nestajao strah da će nam uživanje u životu nepovratno otet zadnju kunu iz džepa. S godinama smo naučili da što svjesnije i radosnije trošimo da nam se to više prilika otvara kroz koje nam se sav taj „potrošeni“ novac vraća. I to multiplicirano.
Sada znamo za novac ne trošimo nego ga INVESTIRAMO u sretna i radosna iskustva. Zato ga i imamo sve više. Zato više ne kružimo 7 krugova oko grada ne bi li našli „povoljan“ parking. Više ne gubimo dragocijeno životno vrijeme zbog naučene škrtosti. Sada je naprirodnije stati pod same zidine gdje si u sekundi na Stradunu i sa zadovoljstvom platiti „najskuplju“ kartu. Zato što se novac vrati u sekundi, a tu sekundu ne možeš nikada vratiti!
Osvijestite što sve imate i UŽIVAJTE U TOME 🤩
Šaljem ljubav ❤️
vaša Romana
❧Miss R. Makše❧
Art of Happiness
Comments