Život bez Ljubavi

Danas osjećam ogromnu tugu.

Osjećam tolike suze koje čekaju da budu ispuštene van, oslobođene… Osjećam da to nisu samo moje suze već suze svih onih koji ih vijekovima gutaju i skrivaju u svojim najranjenijim dijelovima bića.

Sinoć sam s mužem gledala film „Toma“… Kakvo je to remek djelo. Kao terapeut, prepisivala bih klijentima da gledaju taj film kao što doktor prepisuje lijekove na recept. Iscjeljujuć je. U dva i po' sata gledanja, napravi vam kompletan sken emocionalnog i umnog stanja, pronađe sve i jednu sjenu u vama, izdigne na površinu sve i jednu sjetu i bol. Katarzičan je. Muž i ja smo preplakali od početka do kraja… a meni se proces čišćenja nastavio i jutros.


Ona tuga za koju sam rekla da mi teče na oči, to je žal za svim nepravdama koje su u nesvijesti činile prethodne generacije, žal za svim neizrečenim osjećajima naših predaka, žal za svim zakašnjelim ljubavima, žal za svim propuštenim prilikama da se uživa u radosti života… Kao da sam se energetski spojila na jezero svih neisplakanih suza, zbog toliko tužnih i nesretnih djetinjstava, zbog neopisivog siromaštva, onog materijalnog ali naročito duhovnog… Osjećam tugu koja prelazi u bol dok prepoznajem sve one neizgovorene riječi, snove i želje naših starih, koji su kao i mi bili mala nevina djeca, željna boja, osmijeha i dugih bezbrižnih popodneva; osjećam bol zbog kolektivne odvojenosti od svojih Bića, od svojih Srca, od svojih Duša… A zbog čega?!

Zbog izabiranja onog životnog puta za koji pretpostavljamo da će nam donijeti „sreću“ u nekom tamo budućem trenutku, dok zapravo nesvjesno izdajemo svoju sreću upravo sada?

Zbog bahatog uzimanja novog dana, onako zdravo za gotovo, kao da nam je netko ovjerio da ćemo dočekati duboku starost? Znaju li uopće ljudi, kada kažu da SAD nemaju vremena za sebe, za ljubav, za svoje snove, za život… za kada ih TOČNO pomjeraju...? Pitam se ova pitanja dok mi suze od tolikog žala teku… Znaju, a nisu svjesni! To je ono najtužnije od svega, što u dubini sebe ZNAJU! Ali nisu duuugo zalazili u te dubine. Nekako im je draže zadržavati se na površini, u plićaku svoje vanjštine. Misle da su tamo sigurniji. Boje se da se ne utope u svojim tamnim jezerima neisplakanih suza, da se ne izgube u svom obraslom labirintu neostvarenih želja i snova!


Zato ja sada plačem umjesto njih, jer znam ono što oni u dubini sebe znaju, jer osjećam ono što oni zapravo osjećaju, jer se ja ne bojim dubine i tamnog jezera ispunjenog suzama. Ionako smo jedno, pa kad plačem za njih, to je kao da i oni plaču, kada opraštam za njih to je kao da i oni sami sebi opraštaju… tako se zajedno iscjeljujemo. Dogovoreni brakovi, nepoštivanje slobodne volje, seksualni odnosi iz obamrlosti umjesto iz čiste ljubavi, utapanje u porocima umjesto u ekstazi života, hodanje po rubu između živog i mrtvog čovjeka umjesto besmrtnosti u svakom sadašnjem trenutku. Prodaja dijelova Duše i tijela za malo slave, pažnje i novca, za malo priznanja i bijelog svijeta. Podizanje ruke na tobože slabije, a slabić je upravo onaj koji tu ruku i podiže… iz tuge, iz nemoći, iz odvojenosti od svoje istinske prirode, prirode ljubavi…


U pojedinim dijelovima grada, države, svijeta, vrijeme kao da bezglavo juri, dok u onim zabačenima, kao da je stalo… A čovjek kada jednako bezglavo pojuri u tom ubrzanom svijetu, kad-tad se vrati svojim korjenima, svom zabačenom dijelu u kojem ga dočeka sve isto. Tada ga oblije sram. Tada se suoči sa sobom točno tamo gdje je od sebe pokušao pobjeći, gdje je sam sebe bešćutno napustio, ostavio bez Srca i Duše. Taj sram počne izdizati sjećanja, nizove bezdušnih odluka koje nemaju veze s onim malim nevinim djetešcem koje je samo željelo biti Ljubav. E, TE suze sada teku kroz mene.

I onda govore ljudi, da su tužni što je netko umro, što više nije tu s njima… Pa nije to trenutak za biti tužan… nakon toliko propuštene sreće, neostvarenih ljubavi, snova, nakon tolike boli i životne patnje, odgođenih sadašnjih trenutaka za one neke „buduće“, smrt dođe kao dugopriželjkivano oslobođenje.


Jer, znate, nitko nije nesretan kad umre. A recite mi, koliko ih je istinski sretno dok žive?

Zato nema smisla plakati za oslobođenima, plačimo za živima, plačimo SA živima… Plačimo sada, plačimo za sebe… Suzama isperimo svoje rane, očistimo nepravde, protecimo sve što jesmo, sve što imamo, kroz korita naših srca. Oni koji to učine, vidjet će da na kraju svi utičemo u istu rijeku, da se vraćamo istom izvoru. Isplakana tuga nas vodi do tamo. U izvor Ljubavi. I tada ne trebaš čekati smrt da se oslobodiš. Tad spoznaš da si oduvijek bio slobodan.

Slobodan da budeš Ljubav, da voliš.


Ne mjeri se život po broju godina koliko ga razvučeš, već koliko života u njega staviš svaki dan.

iz filma "Toma"



Autor teksta: Romana Makše


#ljubav #sloboda #život #tuga

 


203 views0 comments

Recent Posts

See All