Gdje god da ideš, bez obzira kakvo je vrijeme, uvijek nosi svoju toplinu i svjetlost. - Anthony J.D'Angelo
Nakon jučerašnje sunčane i tople nedjelje, jutros me probudilo lupkanje kiše po prozoru. Ne ona proljetna romantična kiša već ona hladna, ledena kiša. Prva pomisao: "moram mijenjati sve kombinacije odjeće što sam pripremila za sebe i djecu". Tada se nabrajanje uma samo nastavilo... "Moram izvadit čizme koje sam već spremila u kutije, moram opet mijenjat tanke jakne za one deblje s kapuljačama, nemam pojma gdje je kišobran, kosu ću morat svezati u rep jer će se od vlage cijela nafrčkat...".
Zaustavila sam momentum, duboko udahnula na nos i ispustila sav zrak iz pluća i trbuha. Ponovila sam taj čarobni trik tri puta. Za mene je taj čin resetiranje, vraćanje na tvorničke postavke.
Kad sam utišala recitaciju uma, oslobodila sam prostor za jedno zanimljivo sjećanje iz srednje škole.
Prošlo je od tada 15 godina. Također je padala kiša, a Ana je gledala kroz prozor učionice kad je rekla: "Opet moje omiljeno vrijeme. Kako ja volim kišu.". Podignula sam glavu sjedeći za klupom i u nevjerici rekla: "Molim?". To je bio onaj retorički "molim", onaj "jel sam te dobro razumjela" molim.
"Volim kišu. Posebno se dobro osjećam kad pada kiša. Mislim, naravno da uživam i u sunčanom vremenu, ali kiša mi je najdraža." - reče Ana i ostane živa. Ja sjedim u šoku i mislim se, ova je pukla. Ne možeš biti normalan i voljeti kišu. To nije prirodno. Kiša je mokra. Kiša je hladna. Kiša kvari frizuru. Kiša te tjera da oblačiš nepotrebnu odjeću na sebe. Kišobran da ne spominjem. Tko ikad ima dovoljno slobodne ruke za držat kišobran?!
Ali izraz Aninog lica je govorio da se ona ne šali. Ona zaista voli kišu. U njezinim očima blista sreća i Ana kroz sreću gleda svijet oko sebe.
Ponovno sam duboko udahnula, ispustila sav zrak iz sebe, obukla djeci debele jakne s kapuljačama, slatko ih poljubila, uzela kišobran, raspustila kosu i odlučila voljeti kišu.