A kako bih drukčije mogla započeti ovaj tekst nego Gibonnijevim riječima: "Moglo bi bit' da je lakše umrit' nego judima reć' OPROSTI" ? Na osnovu ove rečenice mogla bih napisati cijelu knjigu, a ne tekst od 3 minute čitanja. Ipak, živimo u vremenu kad je poželjno biti što kraći, sadržajniji i sa što jasnijom porukom.
Mnoge prilike su propuštene, mnoge veze raskinute i ljubavi ugašene zbog nemogućnosti kazivanja ove tako kratke, a moćne riječi. OPROSTI. Na toliko načina ju možemo izgovoriti. Tiho, glasno, sa suzama u očima, s knedlom u grlu, s iskrenim osmjehom, sa zagrljajem, poljupcem, pozivom, porukom... s ljubavlju!
Unatoč svim načinima, ona najčešće ostaje prešućena. Takva prešućena i zakopana u dubini duše, iz emocije satkane od čiste ljubavi i slobode, pretvara se u mučnu krivnju, žal i predbacivanje. Što ju dublje potiskujemo, to jače buja, sve se više širi i oduzima prostor lijepim osjećanjima. S vremenom počne da truli, da nagriza. Počne da za sobom vuče i nadolazeće prešućene oproste. Tako da je sad već cijela trula gomila u dubini čistog bića koja vidi sve manje načina da se oslobodi teškog tereta. Od težine tereta još je samo gora spoznaja što je tako malo falilo da pronađe put na van. Toliko je malo falilo da Ego bude utišan, a riječ OPROSTI izrečena i oslobođena. Ta spoznaja tek stvara gorčinu i prezir. Prema sebi, prema drugima, prema svijetu, prema životu.
Što kada bismo razumijeli da oprostiti drugima ne znači opravdati načinjenu bol. Ne znači podržavati nečiji loš izbor ili djelo. Značenje je u potpunosti suprotno. Oprostiti drugima znači dozvoliti sebi olakšanje. Dozvoliti sebi mir i spokoj. Dozvoliti da ljubav izliječi nagrižene rane. Jer jedino kome je teško prevaliti tu riječ preko usta je Egu. Čak mu je teško dozvoliti tom osjećaju da prostruji tijelom, jer smatra da ga čini malim i nebitnim. Jer on takav tada i jest. Ego ne poznaje snagu u nesebičnom davanju, darivanju. To poznaje samo duša. Duša nam je velika onda kada poklanja oprost sebi i drugima. Pokušajmo samo zamisliti emociju "Opraštam ti"... Koliko li je samo moćna... Jedna jedina emocija, toliko moćna da može izliječiti godine i godine tuge i patnje, srama i ponižavanja, bijesa i ljutnje, prezira i mržnje.
Oprostiti možemo onog trena kad razumijemo jedni druge, kada razumijemo sebe. Kada shvaćamo da iza nanašenih uvreda i boli stoji Ego. Ne osoba. Ne duša. Nego Ego kojem je glavni cilj preživljavanje i grabljenje moći nad drugima. Iz tog stanja, oprost se čini nemogućim. I jest nemoguć. Nemoguć je onoliko dugo dok ne osvijestimo svoju iskonsku želju, a to je želja za mirom. Ne da smo vječito u pravu, već da smo na miru. To je posao kojim bismo se trebali pozabaviti. To je rad u koji trebamo dati svoju energiju. Jer davanje energije mržnji i jalu, ostavlja nas iscrpljene i presušene. Sa takvog izvora se nitko ne može napiti, pa ni mi sami.
Zar je zaista lakše umrijeti nego izreći OPROSTI? Tolike riječi izgovorimo jedni drugima, a da dvaput ne trepnemo. Toliko puta unizimo svoje biće pred strahom, a nismo to kadra učiniti zbog ljubavi. Zbog slobode. Koliko puta ćemo dozvoliti Egu da odnese jalovu pobjedu? Koliko dugo mora nagomilana trulež nagrizati da bismo rekli "Ovo nije pobjeda! Ovo nije sloboda!" ?
Oprost je snaga. Oprost je sloboda. Oprost je dar koji darujemo prvenstveno sebi, a potom i drugima. Oprost je navika. Navika preuzimanja odgovornosti i priznavanje pogreške. Oprost je ljubav i prihvaćanje. Ljubav i razumijevanje prema sebi i drugima. To je stil žvota.
♪♫ Say, say to each other I'm sorry ♪♫